Siniša Zrnić

Superheroji po pravilu imaju svoj skriveni identitet. S jedne strane se bore za pravdu i mir, dok su sa druge strane dobre komšije i prijatelji, radnici i kolege. Kad bi morao pogađati koji je od mojih prijatelja, kolega, poznanika, superheroj bez razmišljanja bi rekao Siniša Zrnić. Zašto?

Pa čovjeku je posao da se bori za pravdu i mir po cijeli dan. Jedini problem bi mi predstavljalo razlikovanje odijevanja Siniše u superheroja i običnog sugrađanina, jer kad nije u uniformi policajca, onda nosi uniformu nogometnog suca. U oba slučaja bori se za pravdu, baš kao što sam napisao. I kud češ bolju kombinaciju da budeš idol nekom dječaku. Policajac i fudbaler.

Siniša Zrnić je rođen 15.06.1970. godine u Zenici. Djetinstvo je proveo na Jaliji. Sa 16 godina prvi put se susreće sa pozivom nogometnog suca i to na kursu u Deliblatskoj pješčari gdje je bio na radnoj akciji. Po povratku u rodni grad prijavljuje se u matični Nogometni savez i sa prvom utakmicom, 04.10.1986., započinje svoju uspješnu karijeru. Njegov izniman talenat koji je pokazivao na terenima širom bivše Jugoslavije, često je primječivan od strane relevantnih ljudi što je rezultiralo i velikim brojem nagrada, a 2001. godine Siniši je dodijeljen i FIFA znak čime se pridružio eliti najboljih svjetskih sudaca. Nakon 9 uspješnih godina suđenja pod okriljem FIFA-e i preko 20 godina staža u sudačkom dresu, zbog zdravstvenih problema i par operacija Siniša se morao oprostiti od aktivnog suđenja. Danas je Savezni instruktor i kontrolor suđenja pri NSBiH, uvažen kolega i policajac, suprug i otac tri predivna sina, naš dragi sugrađanin i eto, moj "superheroj".

Adela Beriša

Koliko borbene mogu biti žene svjedočili smo sigurno mnogo puta. Svojim entuzijazmom, elokventnošću, intelektom, hrabrosti,... krče put ka uspjehu svemu što je pod njihovom ingerencijom. Lično sam imao rijetku priliku upoznati neku od tih žena, ali i jedna je dovoljna da budete sigurni da one ostale žene nisu samo puste priče i mitovi. Takvih žena stvarno ima, a Adela je jedna od njih. 

Rođena 6.11. ne tako davne 1981. u Zenici gdje je završila i osnovnu i srednju školu, pa na kraju i Pravni fakultet,  sa izuzetnim uspjehom, ova mlada dama već je kao tinejdžerka počela raditi za nekoliko organizacija (World Vision, CPCD, OIA...), a i danas radi za holandsku fondaciju SPARK na projektu BSC Zenica i to kao Generalni sekretar. To nije sve, Adela je Predsjednica Savjetodavnog odbora mladih Načelnika Općine Zenica, a da u budučnosti možemo i na nju računati što se tiće političke scene pokazala je na proteklim lokalnim izborima, kada je bila i na izbornoj listi.

Sve ove grube informacije ni blizu ne opisuju njen karakter. Iako je već dugo u moru među ozbiljnim ribama, riječ je o veoma jednostavnoj i zabavnoj djevojci koja uživa u društvu s ljudima. Uvijek nasmijana i spremna pomoći, jedna je od onih ljudi koji svoju pažnju iskreno poklanjaju. Obzirom da je riječ o veoma mladoj osobi, iskreno se nadam da Adeli tek slijedi najuspješnije razdoblje u životu. Nadam se to za dobrobit svih mojih sugrađana, jer ukoliko nas u budučnosti zadesi da nas vode ljudi kao Adela, siguran sam da nas čekaju bolja vremena.

Samir Lemeš, mr.

Još je bilo ratno stanje u našem gradu kada je grupa mladih, u prostorijama UMCOR-a, učila svoje prve internet korake. Bilo je tu i onih malo vještijih i onih malo sporijih, ali te prve korake učio nas je Samir Lemeš. Možda sam bio previše mlad da bih upamtio ko me naučio hodati, ali sam bio dovoljno star da upamtim Samira Lemeša. Njemu sam najzahvalniji što sada mogu bez problema upravljati ovim blogom, a koliko mi je tek sve ono što sam od njega naučio pomoglo kod zaposlenja... Sječam se kako mu je tako malo trebalo da nas pouči osnovama korištenja računara. Svaka njegova rečenica je potpuno jasna i precizna, tako da onaj ko ga sluša ne može a da ne shvati sve što Samir želi reći.
Iako je veoma mlad (rođen 27.06.1968.g. u Zenici) već zasluženo nosi titulu magistra i viši je asistent na Mašinskom fakultetu u Zenici, katedra za automatizaciju i metrologiju. Mnogi kažu da je mašinstvo teška nauka, ali kad bi svi profesori bili kao Samir učenje bi bilo jednostavnije i zabavnije, studij bi brže prošao i imali bi mnogo više diplomiranih inženjera mašinstva.

Miroljub Mijatović

Koliko je samo talenata izrodio naš grad. Koliko je samo upornih zeničana uspjelo snaći se po drugim svjetskim gradovima. Koliko je njih ostalo u Zenici? Koliko je njih ostalo da prenese svoje znanje generacijama koje dolaze? Ne mnogo. Među njima je i mladi glumac Miroljub Mijatović. Rođen u Zenici 13.05.1974. godine, gdje je završio i osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 2006. godine na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, na odsjeku Dramska umjetnost - gluma, u klasi profesorice Tanje Miletić-Oručević. Sada je na postdiplomskom studiju iz područja Teatrologije na Univerzitetu u Tuzli. Bio je član Dječije scene Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, a zatim, od 1993. godine, i član Dramskog studija BNP-a zenica. Godine 1994. postao je član Glumačkog ansambla BNP-a Zenica. Tokom svoje dosadašnje profesionalne glumačke karijere tumačio je više od 90 uloga u predstavama različitih žanrova, koje su režirali istaknuti domaći i strani reditelji. Najznačajnije glumačke kreacije ostvario je tumačeći uloge: Mula Jusuf u predstavi Derviš i smrt M. Selimovića u režiji S. Stojanovića, Kapelan u predstavi Kulin Ban Z. Topčića u režiji S. Stojanovića, Slik u predstavi Prljave ruke J. P. Sartrea u režiji D. Mustafića, Patrik Šajber u predstavi Draga moja profesorice Lj. Razumovske u režiji Ž. Mijatovića, Ževakin u predstavi Ženidba N. V. Gogolja u režiji I. Porovića, Udovica druga u predstavi Udovice S. Mrožeka u režiji A. Bakrača, Thomas Diafoirus u predstavi Umišljeni bolesnik J. P. B. Moliere u režiji A. Bakrača, Zvijer u predstavi Ljepotica i zvijer Ž. Hubača u režiji P. Štrbca.

U projektima BNP-a Zenica često je angažiran kao asistent reditelja, a i sam je režirao neke od predstava: Zenički teletabisi grupe autora, Šalabajka E. Škilje, zajedno sa Snežanom Marković, Dugonja, Trbonja i Vidonja M. Širole, Uzmi malo sna u šaku Grupe autora, te Put po svijetu T. Nikoletića. Od 2005. godine, pored glumačkog angažmana, obavlja i funkciju rukovodioca Dječije, omladinske i lutkarske scene. Također, član je Umjetničkog savjeta Festivala pozorišta lutaka BiH u Bugojnu i član UO Centra za dramski odgoj u Mostaru.

Dane provodi prenoseći mladima znanje koje je stekao kroz svoja iskustva i time ih pokušava učiniti vrijednijim članovima našeg društva. Potrebno je mnogo ljubavi prema ovom gradu da čovjek sa ovakvom biografijom u njemu i ostane. Hvala ti Miroljube što si tu sa nama.

Mustafa Omanović prof.dr.

"Jučer je Zenica izgubila jednog od svojih najvećih ljudi. Umro je divan čovjek, suprug, otac i djed - prof. dr. Mustafa Omanović. Iako je rođen u Mostaru a školovao se u Travniku i Sarajevu, čika Mustafa je bio jedan od zaštitnih znakova našeg grada. Izuzetan stručnjak koji je bio cijenjen mnogo više svugdje drugdje nego u svom gradu danas je bio ispraćen na gradskom groblju Crkvice od strane više stotina ljudi.
Veliki stručnjak iz oblasti kemije i zaštite okoline bio je 1995. proglašen „Humanistom decenije“ u izboru Internacionalne lige humanista. Kao veliki humanista darivao je krv 122 puta. Bio je istaknuti borac u „Eko pokretu“ i osnivač stranke „Zelenih“. Sjećam se da sam glasao za njega na prvim lokalnim izborima na koje sam izašao ali gle čuda - nisu imali dovoljno glasova da uđu Općinsko vijeće.
Čika Mustafu sam upoznao na jednom posve drugom mjestu koje nije bilo tipično za znanstvenika njegovog tipa. Upoznao sam ga u jednoj podrumskoj prostoriji hotela „Metalurg“ gdje se igrao karambol. On je sa nekolicinom tadašnjih starih Zeničana svoje rijetko slobodno vrijeme provodio igrajući tu plemenitu igru. Još mi je u sjećanju priča mog prijatelja koji je studirao kemiju i koji je imao problem sa ispitom koji je polagao desetak puta. Vidno iznerviran i jako blizu odluke da napusti fakultet otišao je do čika Mustafe da ga zamoli za pojašnjenje tog problema. Nakon nekoliko dana je otišao na ispit i na svim vježbama dao tačne odgovore. Profesorica nije mogla da vjeruje da ima neko ko rješava kemijske jednačine na taj način pa ga je upitala od kud mu to znanje. Odgovorio je da je instrukcije imao kod prof. dr. Mustafe Omanovića na šta je profesorica ustala u znak poštovanja prema jučer preminulom profesoru. Tom mom prijatelju za uspomenu na ovog divnog čovjeka ostaje jedna jedina desetka u njegovom indexu.
Bio je mentor mnogim danas utjecajnim Zeničanima a jedan od njih, Senad Oprašić, se oprostio od njega danas na groblju izuzetno dirljivim govorom.

Ne sjećam se da sam na jednom mjestu ikada vidio više Zeničana koje znam. Došli su mnogi njegovi vršnjaci i suradnici, prijatelji njegovog sina Gorana a bilo ih je mnogo koji su prijatelji njegove unučadi Tee i Saše. Pokopan je u grob u kojem je prije dvadesetak godina sahranjen i njegov prerano preminuli sin Zoran „Koki“ Omanović. Ovaj grad je izgubio još jednog čovjeka na kojeg je morao biti ponosan jer čika Mustafa Omanović je sav svoj život podredio za dobrobit i prosperitet Zenice, a njegovi naučni radovi će biti garant podsjećanja na njegovo ime i djelo.

Nikada nisam volio biti pokretač nekih akcija ali iz ovih stopa potpisujem da budem pokretač ideje da se nekoj ulici ili trgu dodijeli ime po pokojnom profesoru. Taj divni čovjek je to svakako i zaslužio.

Počivaj u miru profesore, mi Zeničani te nikada nećemo zaboraviti."

preneseno sa www.blentoven.com

Edin Sinanović Edo

Nije bilo lako smoći snage i reći Labudu da osim njegovog cijenim još jedan glas koji se emituje kroz lokalne medije. Al nije se ljutio, cijeni kolegu. A Edo je stvarno dokaz kako Zenica ima dosta talentiranih ljudi i velikih entuzijasta. Nije lako odrastati u ovakvom gradu. Mnogi bi bili depresivni veći dio svog života u ovom gradu, ali smo mi nekako uspjeli da se zabavimo. Ustvari, zabavljala nas je ta grupa entuzijasta koja je sama sebe zadužila da smišlja stalno neke nove stvari. Edo nas u posljednje vrijeme zabavlja po kuglani. Kako kroz muziku koju pušta, tako i kroz razne turnire u kuglanju, a trenutno najveći hit mu je kviz takmičenje za parove, popularna "EDOTEKA". Morate se diviti nekome ko do svoje tridesete prođe kroz toliko toga vođen svojom voljom i trudom, što se na kraju nagradi uspjehom. A ipak na kraju ostane na zemlji onako skroman kao i svaki drugi njegov sugrađanin. A šta nam je to Edo ponudio u ovih proteklih petnaestak godina? 94. počinje raditi una omladinskom radiju CD RADIO ZENICA, dok se 96. nakon doškolovavanja za radijskog voditelja, seli ma RTV ZENICA gdje i danas radi. Zabavljao nas je kroz razne muzičke emisije, kvizove, pa čak i emisiju o hrani "Zenička kuhinja". Kao stalni DJ u Clubu 072 i Kuglani Americana redovno zabavlja zeničane, ali i sam je učestvovao u organizaciji nekoliko muzičkih događaja u našem gradu, koncerti Rambo Amadeusa, Erogene Zone, Elvis J. Kurtović, Regina,..., a i sam se okušao kao pjevač prvo u numeri "Život je lijep", neformalnoj zeničkoj himni u kojoj su još učestvovali i mnogi poznati zeničani, a snimio je i numeru sa zeničkim raperom Reflexom. Sa mladima je bio u stalnom kontaktu. Svoju ljubav za rad sa mladima pokazao je još od 84. kada se pridružuje Savezu izviđača čijih je sada portparol i to na nivou FBiH, u Klubu mladih vodio je video sekciju, a pri OSCEu odradio je radionicu o ljudskim pravima sa učenicima sedmih i osmih razreda. U zeničkoj kuglani je redovni gost. Osim što nas zabavlja muzikom i kvizom, predsjednik je prvog registrovanog bowling kluba u BiH "STRIKE" Zenica, sa kojima je dva puta osvajao bronzanu medalju i jednom srebrenu na ligaškim takmičenjima. Prije svih ovih informacija namjerno sam izostavio navesti da je rođen 1977. godine, jer tek nakon što se pročitaju sve aktivnosti u koje je ovaj momak bio uključen njegovo godište dolazi do izražaja. "..., a 30 godina mu je tek."

Irfan Subašić

"Nije bio on niti bombaš, nije bio on niti sportista...", ali bio je moj prijatelj od kada znam za sebe i to je najvažnije. Bili smo toliko mladi kada smo se upoznali da bi bilo pravo čudo da se sjetimo toga. Možda se Irfan i sjeća, ali ja sam imao povredu glave pa nek mi oprosti. Bilo je strašno zanimljivo odrastati uz nekoga kao što je ovaj momak. Imali smo svakakvih dogodovština u mladosti i period rata, period kada smo se nasilno razdvojili na dvije godine, bio je upravo onaj i najvažniji period u životu svakog muškarca. Pubertet. Ipak, i to smo nekako prebolovali, mada bi volio da smo i to zajedno odležali i ta sječanja dijelili u starosti. Irfan je rođen u Zenici iste godine kad i ja, samo par mjeseci nakon mene. Osnovnu školu nismo zajedno pohađali. Dok sam ja bio osnovac iz Seada Škrge, on je bio polaznik OŠ "Prvi maj". Ni srednju školu nismo zajedno dijelili, ja sam išao u ekonomsku, a Irfan u "Gimnaziju". Da bi zaokružili ciklus upisali smo se i na različite fakultete, ja FKN, a Irfan na Pravo. Nije bilo fer od života što Irfan nije mogao upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Od kada znam za njega nacrtao je kamaru djela kojih se ne bi postidio ni Mersad Berber. Momak je za to stvarno imao dara. Ništa manje osječaja nije imao ni sa fotoaparatom. Njegove fotke imali su priliku vidjeti zeničani na nekoliko izložbi, a trenutno i na njegovom blogu ima brdo fotografija o kojima se komentariše po gradu. Ono što cijenim kod ovog mladog čovjeka jeste velika doza optimizma. Iz mnogo kriznih situacija izvukao me svojim pozitivnim stavovima, a svjedok sam da nisam jedini kojem je pomagao. Nikome nikada on nije mislio zlo. Sa svim ljudima razgovara sa ekstremnom dozom povjerenja, koje ga nekada i prevari. Ali on ne odustaje od ljudi. To je ona strana Irfana koju cijenim i poštujem. Volio bih još kada bi imao sreće koliko ima optimizma u njemu. Ali ima nas i manje sretnih. Tek Irfan nam pokaže da se tako ne trebamo osječati.

Saša Handžić

Biti glumac nije nimalo lako. Biti dobar čovjek i hrabar borac je mnogo teže. Onaj ko poznaje Sašu bez razmišljanja će potvrditi da se radi upravo o čovjeku koji je izabrao biti i glumac i ovo puno teže. Još nisam sreo čovjeka koji je nešto ružno rekao o njemu. Još nisam sreo čovjeka koji je nešto tračao o njemu. Saša je zeničko dijete, rođen 1979. godine. U Zenici je završio i osnovnu i srednju školu, a glumu je diplomirao u Sarajevu na Akademiji scenskih umjetnosti. Kao i svi mladi početnici u BNP-u Zenica i Saša je počeo kao član Dječije scene. Glumio je u brojnim predstavama iz produkcije i Dječije i Omladinske scene. Tokom studiranja oživio je brojne likove poput Otela, a diplomirao je sa ocjenom 10. Imali smo ga prilike gledati i u nekoliko televizijskih ostvarenja, poput popularne serije "Lud, zbunjen, normalan". Moji sugrađani sjetit će se i teške bitke koju je vodio za vlastiti život i vremena kada smo sa nestrpljenjem očekivali da se pojavi na našim ulicama, da ga ponovo vidimo nasmijanog. Tada je pokazao da je osim glumačke i ljudske veličine imao i ono zrno hrabrosti koje nema svatko. Upravo u tome se divim ovom mladom čovjeku koji je još jedan od ovog mog niza ljudi koje sa iskrenim zadovoljstvom često sretnem u našoj čaršiji.

Husnija Arapović

U mlađim godinama sam, kao i večina dječaka, ganjao loptu nastojeći postati novi Safet Sušić. Ganjao sam ja loptu po terenima širom BiH, a bogami i Hrvatske. U tim godinama ganjanja lopte promijenio sam svega tri ili četiri trenera, ali Husnija Arapović ostao mi je u sječanju, ne samo kao trener, nego i kao posebna ličnost. Čovjek koji cijeni rad i upornost, koji ne odiše egoizmom i pretencionizmom, čovjek blizak narodu i raji. Rođen je u Zenici i još od malih nogu počeo se baviti nogometom. Prošao je sve selekcije "Čelikove" škole fudbala, a kao prvotimac i kapiten seniorske ekipe privukao je veliku pažnju na sebe. Odveli su ga banjalučki "Borac", pa švicarski "St Gallen" i "Winterthour", austrijski "Renkvatl" gdje sa 32 godine života i završava uspješnu karijeru nogometaša, ali započinje još uspješnija trenerska karijera. Preuzima kormilo švicarskog "Schaufhausena", a po povratku u BiH nakon ekipe kakanjskog "Rudara", napokon postaje trener svog najdražeg kluba "Čelika" te u evropu plasira imena poput Nermina Šabića, Elvira Bolića, Mladena Krstajića, Mirsada Hibića... U ratnim godinama ulaže veliki trud da se spase ugledni bosanskohercegovački klubovi, a odmah po završetku rata formira, zajedno sa grupicom zeničkih entuzijasta, jedan respektabilan nogometni klub "Zenica", u kojem sam imao čast upoznati ovu ljudsku veličinu. Zahvaljujuči upravo ovom čovjeku Zenica je postajala i na kraju ostala prepoznatljiv nogometni grad, a državnu reprezentaciju ugnjezdio je baš u svom gradu. Kao selektor reprezentativnih ekipa koje je vodio zabilježio je iznimne rezultate, tako je u 20 susreta, koliko je odigrao sa Mediteranskom i A2 selekcijom, zabilježio čak 13 pobjeda, 3 remija i 4 poraza. Uz sav taj nogometni uspjeh, ponoviću još jednom, Husniju Arapovića naveo sam među ovim ljudima jer iznimno poštujem njegovu ljudsku veličinu i ponosan sam što sam imao priliku upoznati ga.

Adnan Džonlić

A.Dž. su inicijali koje često viđate po "Dnevnom avazu", a iza njih se krije ime jednog čovjeka, bolje reći momka iz Zavidovića kojeg na pomen tog imena svi vežu za moj rodni grad Zenicu. Riječ je o dopisniku pomenute novinske kuće, Adnanu Džonliću. Iako sam o njemu dugo vremena imao različita mišljenja, jer su me neki njegovi članci znali jako iznervirati, kada sam ga napokon upoznao 2008. sve te negativne predrasude su nestale. Radi se o sjajnom momku koji samo vrijedno radi. O tome koliko se šta može učiniti kako u našem gradu, tako i u državi, mi svi znamo, ali je pitanje koliko se ko trudi. A kako se to Adnan trudi? Evo već dugo vremena nas vrijedno obavještava o dešavanjima u našem gradu i, barem ja, ne poznajem zeničanina da se ne zaleti pogledati njegov blog i saznati šta ima novo. Šta ima novo, ne u Zavidovičima, nego u Zenici. A Ado je rođen upravo u Zavidovičima i to 08.06.1972. godine. U tom je gradu završio i osnovnu i srednju školu, ali sudbina ga dovede u naš grad i mogao je Ado živjeti šutke u njemu. Ovako mogu reči da spada u ovaj moj izbor ljudi koji me čine ponosnim zeničaninom.

Mustafa i Edin Sačak

Zli jezici će odmah reći da su ova dvojica upali preko štele. Onaj ko ih zna složit će se samnom da bi se upravo ova braća našla i na nekim drugim listama zeničana koji u lijepom svjetlu predstavljaju svoj grad. Bez mnogo uljepšavanja, naravno da sam od svih zeničana najponosniji na svoga oca koji me i nakon teških godina koje je ovaj grad prošao nije ni pokušao otjerati negdje u bijeli svijet, nego me ostavio u mom rodnom gradu i ja mu na tome zahvaljujem, jer i sada ima teških trenutaka, ali je mnogo lakše kada oko sebe imam prijatelje i porodicu. A šta reći o njima. Mustafa je rođen 24.05.1955., a Edin, ili Dino kako ga prijatelji znaju, 09.08.1956. Čitav život proveli su zajedno, išli su u slične škole, radili na sličnim poslovima i evo danas zajedno uživaju u penziji i unučićima (pravim unucima, a ne onim na koje vi kontate). Dosta mojih poznanika i prijatelja, pa na kraju i rodbine, nerijetko me upita zašto toliko vremena provodim sa njima? Opet kažem, onaj ko ih poznaje, to me ne bi trebao ni pitati. Svaki dan sa njima je kratak. Nose pravi zenički imidž. Uvijek prisutan humor i duhovite kritike na bilo koga i bilo šta, pa naravno i na sebe. Onaj tko ih ne poznaje svakako bi ih trebao upoznati, jer ovakav duo je šteta ne poznavati.

Almir Hadžajlić - Labud

Jedan zanimljiv događaj vezan je za dan kada smo se Labud i ja upoznali. Sječam se da je u pitanju bila modna revija i izbor za Mister Jeans davne 96. U trenutku kada je Labud trebao izaći na binu i najaviti početak tog "spektakla", neko od organizatora je povukao mene do bine i rekao: "Hajde, vrijeme je!". Ta smiješna situacija nas je brzo zbližila i bili smo nerazdvojni narednu godinu dana. Šta reči o Labudu. Rođen je 26. 06. 1971. godine u Zenici. Djetinstvo je proveo igrajuči se u Crkvicama, kraj Babine rijeke. Pohađao je Osnovnu u "IGK", pa onda i Srednju hemijsku tehničku i upisuje studij Biologije i Žurnalistike uporedo, ali rat ga sprečava da završi ijedan od pomenutih. Nadimak Labud zaradio je još kao član izviđača kao član jata "Labudići", a mi ga poznajemo kao ugodni glas koji već godinama slušamo na zeničkim radio postajama. U ljeto 1992. godine postaje član redakcije jednog od prvih nezavisnih medija član RADIJA CD-CEMP kada njegova top lista LABUD MUSIC TOP SHOW postaje hit emisija u ružnim ratnim danima. Od 1995. godine slušali smo ga na RADIO BETHI, od 2000. godine na RADIO ZENITU, a evo od 01.09.2007. godine (kakve li slučajnosti, baš na moj rođendan) prelazi na tada novoformirani RADIO Q ZENICA. Imali smo priliku gledati ga na raznim manifestacijama, a svoj glas posuđivao je i u TV reklamama za poznate proizvođače kao što su Orbit, Winterfresh, Milka, Henkel, Coca-Cola, Grand kafa... Iskreno se nadam da će i nove generacije imati priliku uživati u najpoznatijem glasu zeničkih radio stanica, glasu našeg jedinog Almira Hadžajlića Labuda.